Rad na sebi

Kako rana iskustva utječu na nas?

Rana iskustva ne određuju ostatak našeg života.

Vrijeme čitanja: 6 min
04.06.2020
Rana iskustva

O utjecaju ranih iskustava uglavnom se govori u području odgoja. Cijela velika znanost nastoji educirati stručnjake i roditelje kako „postaviti dobre temelje“.  

No, što ako smo u odrasloj dobi, a imamo osjećaj da nas i dalje „vuče“ prošlost? Da nismo dobili sve što smo „trebali“ u djetinjstvu? Zašto nas nitko ne uči kako se u odrasloj dobi nositi s iskustvima iz djetinjstva koja su za nas bila značajna i neugodna?

Ne postoje zakonitosti

Na samom početku ove teme važno je razumjeti da u ljudskom ponašanju nema zakona fizike. U fizici postoje formule kojima možemo izračunati kako će se primjerice neko tijelo ponašati u određenim uvjetima.


U psihologiji takva formula ne postoji. To znači da ne možemo sa sigurnošću reći kako će svako dijete koje je prošlo neko traumatsko iskustvo imati posljedice do kraja života. Također, ne možemo niti pretpostaviti kako će svako dijete koje je dobivalo dovoljno ljubavi i pažnje izrasti u samosvjesnu, empatičnu osobu koja vjeruje u sebe.


Ljudsko je ponašanje vrlo kompleksno. Zašto?


Zato što svatko od nas percipira stvari iz vanjskog svijeta na samo sebi svojstven način. Jedna će osoba koja je dobivala puno ljubavi davati istu tu ljubav drugima, a druga će tražiti da je jednako tako kako su je voljeli roditelji voli ostatak svijeta.
Na to kako ćemo doživjeti vanjski svijet i koja ćemo uvjerenja o sebi i svijetu steći ovisi o mnogo toga, a najviše o tome u kojim smo okolnostima odrastali, kakvi su bili naši primarni odnosi, i slično.

Isti roditelji, različita djeca

Ljudi se često čude kako su djeca istih roditelja tako različita. No, ako malo razmislimo, vidimo da ta djeca nikako nisu odrastala u istim okolnostima. Nisu upijala iste informacije, niti ih percipirala na isti način.

Odgajali smo ih isto“ stoji samo u okvirima namjere. Odgajali ste ih s istom namjerom da pružite svojoj djeci najbolje od sebe kako bi odrasli u dobre ljude.

No, s prvim djetetom još niste imali iskustvo roditeljstva, sve vam je bilo novo. U međuvremenu ste možda promijenili krug prijatelja, mjesto stanovanja, posao – ako ništa drugo, i vi ste stekli neka nova iskustva i time stvorili novo, drugačije okruženje. Osim toga, drugo dijete imalo je starijeg brata ili sestru što je značajna nova okolnost. Vi ste već imali iskustvo roditeljstva, i sada ste sigurno neke stvari činili drugačije.

Dakle, čak ni djeca u istoj obitelji ne odrastaju u istom okruženju.

Mogu li nas rana iskustva u djetinjstvu odrediti?

Ako ne postoje zakonitosti, onda nema niti pravila da će rana iskustva biti odlučujuća za našu sudbinu. Kada dijete koje je dobivalo sve ono što okolina smatra potrebnim za sretno djetinjstvo ne zadovolji očekivanja te okoline (npr. u odrasloj dobi počne kockati) onda okolina ustvrdi kako je „njoj/njemu nešto ušlo u glavu“.

Iz toga se vidi kako očekujemo da djeca rastu kao i cvijeće, ako ima dovoljno vode sunca i odgovarajuću toplinu, mora rasti i dati puno cvijetova.

Prvo, nikada ne znamo što se događa iza zatvorenih vrata (naizgled savršene obitelji). A drugo, čak i da znamo, opet ne znamo što se točno događa u glavi tog djeteta, kako ono percipira svoju okolinu.

Problem dobre namjere

Sigurno u svojoj okolini imate nekoga tko u odrasloj dobi još uvijek nije sposoban za samostalan život. U današnje vrijeme je normalno da djeca ostaju u roditeljskom domu i kada odavno više nisu djeca. Pritom ne mislim samo na financijsku sposobnost. Mislim na sposobnost prihvaćanja realnosti.

Realnost je takva da drugi ljudi nisu na svijetu kako bi zadovoljili tvoje potrebe. Iako ti se činilo da su to tvoji roditelji činili, oni su time zapravo zadovoljavali svoju potrebu (da budu roditelji kakvi žele biti). To nije sebičnost, već unutarnja motivacija.

No, ukoliko je dijete dobivalo mnogo ljubavi, a bez pravilne komunikacije, ono bi moglo izrasti u osobu koja je vrlo razočarana u svijet. „Otkad ima toliko sebičnosti u svijetu?!“ – Oduvijek, samo ti je netko iz najbolje namjere uljepšavao stvari.

Ovima nikako ne želim reći da roditelji trebaju djeci pričati kako je život nepravedan i slične zastrašujuće priče. Želim samo reći da čak niti najbolja skrb, najbolji roditelji, najljepša dječja soba, najviše ljubav ne garantira u kakvu će osobu to dijete izrasti.

Bezuvjetna ljubav i pravilni odgoj naravno, svakako povećavaju šanse da će dijete izrasti u samostalnu zrelu osobu.

Superman, Barbie kućica, batine

Ako golema količina ljubavi ne garantira uspjeh, onda pravilo vrijedi i obrnuto. A to znači da isto tako loša iskustva u djetinjstvu ne garantiraju da će dijete izrasti u osobu s manjim kapacitetima na bilo koji način. Dapače, postoje brojni svjetski poznati primjeri koji to opovrgavaju.

Ne volim spominjati velika svjetska imena jer nam se tada to čini nekako udaljenim od nas. Ovdje želim pričati o tebi i sebi, svakodnevnim životima, kako bi ti poručila da i ti danas imaš sve kapacitete koji ti trebaju da izgradiš povjerenje u sebe i s time napraviš sve što želiš.

Dakle, bilo da iz djetinjstva pamtiš “autiće, lutkice ili batine” danas si odrasla osoba koja živi u sadašnjosti i koja si može pružiti sve ono što nije dobila u djetinjstvu. Time ne želim banalizirati nečiju patnju, dapače!

No, upravo preuzimanjem odgovornosti za vlastiti život u sadašnjosti umanjujemo tu patnju. Kako?

Tako što ćemo ljubav koju nismo dobili sada pružiti sami sebi.

Unutarnji glas

Kad govorimo  o ranim iskustvima, onda je vrlo važno razumjeti kako djeca percipiraju sebe i okolinu. U odrasloj dobi mnogi se bore s osjećajem manje vrijednosti, niskim samopouzdanjem. Neki osvijeste da nisu dobili sve što im je bilo potrebno, i žele to sada sami sebi pružiti, ali ne znaju kako. U čemu je ovdje problem?

Problem je u tome što slušamo svoj unutarnji glas, a da se ne pitamo kada je on dobio taj ton kojim sada priča. Na prvu zvuči zbunjujuće, ali do kraja teksta će biti jasno.

Naime, kada smo jako mali, tada su nam roditelji centar svijeta. Njihovo je mišljenje neupitna istina, a njihovo odobravanje jedino čemu težimo.

Jezik kojim se roditelj obraća djetetu postaje djetetov unutarnji glas!

Ukoliko roditelji stalno odbijaju djetetove želje, bez objašnjenja, dijete bi iz toga moglo stvoriti zaključak kako mora prestati tražiti. Odbijanje je bolno, pogotovo kada odbijanjem želje osjećaš da si ti odbijen. Stoga neka djeca prestanu tražiti. Umanjuju svoje želje, a time i sebe kako bi se zaštitila od te boli odbijanja.

Najvažnija želja nam je da nas roditelji vole, i pred tom željom sve su druge male i nevažne.

Obrazac iz djetinjstva

Malo dijete roditelja gleda kao apsolutno dobro. „Ako su roditelji prema meni loši, znači da sam ja loš/a. Moram biti bolji/a kako bime zavoljeli!“. Nažalost, neki s ovim uvjerenjem žive čitav život.

„Moram postati bolji da bi me drugi zavoljeli. – Nisam dovoljno dobar/ra. – Moram biti mršaviji/bogatiji/drugačiji da bi me drugi prihvatili“.

Kako preuzeti odgovornost za vlastitu sreću danas?

Što god da smo iskusili u djetinjstvu ne mora određivati našu budućnost. Ljudi često u potrazi za smislom, objašnjenjem ili opravdanjem iznova u mislima prolaze kroz traume. Drugi ostaju okovani uvjerenjima koja su stekli o sebi u djetinjstvu bez da ih provjere u novim, sadašnjim okolnostima.

Nekima je na tom putu samorazvoja potrebna pomoć psihoterapeuta, a drugima je dovoljno da krenu sami raditi na sebi.

Aktivna uloga

U knjizi Krvnik ljubavi Irvin Jalom piše „nema napretka u terapiji dok osoba ne preuzme odgovornost“. Napredak u životu jednak je napretku na terapiji. Sada i ovdje donosimo odluku što želimo od svog života.

Možemo kriviti druge za vlastitu nesreću, imamo i to pravo. Možemo pokušati sami ili potražiti pomoć i preusmjeriti svoj život u željenom pravcu.

Brojni psihoterapeuti naglašavaju važnost vraćanja na „sada i ovdje“. Razlog tome je što neki ljudi ne žive u sadašnjosti već u prošlim ili budućim događajima.

Mnogi se drže prošlosti vjerujući kako ona drži njih.

Tko koga kontrolira?

Prošlost ima nad tobom onoliku moć koliko joj ti u svojim mislima daš. To naravno ne znači da možemo preko noći pustiti sve konce prošlosti.

To znači da jednako kao što sada držimo prošlost u mislima razmišljajući o njoj na određeni način, možemo potražiti i druga objašnjenja. Isto tako, u toj prošlosti smo skupili neka uvjerenja koja nam danas možda više ne služe i stoga ih danas možemo osvijestiti i mijenjati.

Utjecaj vs upravljanje

Za kraj, rekla bih da u svakom slučaju svako iskustvo na nas na neki način utječe. No, ne upravlja nama. Kroz koje god iskustvo da prošli, i dalje smo mi ti koji upravljamo svojim mislima i ponašanjem, a time i osjećajima. Na neke okolnosti ne možemo utjecati, ali možemo utjecati na to kako ćemo na njih s vremenskim odmakom gledati.

Osvještavanje uvjerenja koja smo skupili u djetinjstvu i rad na njima ne znači ni da su naši roditelji pogriješili ni da će nam, kad poradimo na sebi, teći samo med i mlijeko. To je “samo” dio puta osobnog razvoja, za kojeg svatko odlučuje za sebe – želi li na njega krenuti i na kojoj se stanici želi iskrcati.

Za mene ne postoji destinacija na koju želim stići, samo putovanje je cilj.