Je li perfekcionizam mana ili vrlina? Je li danas u modi reći da ste perfekcionist i jesu li oni uspješniji u poslu? Što stoji iza perfekcionizma?
U današnje vrijeme često se govori o pojmu perfekcionizma. Jedni ga smatraju vrlinom, drugi manom. Jedni ga skrivaju, drugi se njime hvale.
S druge strane, nailazimo na naslove poput: 4 tajne učinkovitosti. 3 koraka do savršene linije. 8 stepenica koje te vode do ostvarenja ciljeva. 5 razloga zašto još nisi uspješna.
Kroz tekst ćemo vidjeti koja je sličnost, a koja razlika između te dvije teme.
Iako su mentalni problemi stigmatizirani, perfekcionizmom se mnogi vole kititi. Nikad nisam čula da osoba s tolikim ponosom kaže „ja sam ti depresivna“. Iz toga zaključujem da je potrebno provjeriti što taj pojam označava.
Neke od definicija koje se nalaze u stručnoj literaturi su: spada u anksiozne probleme, to je oblik opsesivno-kompulzivnog poremećaja, itd.
Kada osoba sebi da taj „kompliment“, ono što želi reći je da je vrlo predana poslu, odgovorna i da teži višim ciljevima.
Težnja samorazvoju nije perfekcionizam.
Da bismo govorili o tome je li perfekcionizam kao karakterna osobina mana ili vrlina, prvo ga moramo definirati. Već se tu stručnjaci ne slažu.
Iako ga većina definira kao „nerealne težnje ostvarenju savršenstva“ dio psihologa ga razumije kao „visoke ambicije i težnje samorazvoju“.
Kad neki pojam krene „iskakati iz paštete“, možda je najbolje krenuti od korijena riječi i tako doći do pravog značenja.
Ambicioznost (lat. ambitiosus) znači „koji se oko nečega trudi“. Perfekcionizam (lat. perfectio) znači vrhunski domet, savršenstvo.
Putem su se ta dva pojma pomiješala i tako uzrokuju veliko nerazumijevanje.
S druge strane perfekcionizma nije lijenost ili površnost, nego umjerenost!
Kod dijela ljudi postoji strah da neće napredovati ukoliko se „ostave“ perfekcionizma. Zato neprestano slijede 5 koraka, 20 načina, 8 stepenica prema, itd.
Da se razumijemo, takvi popisi i savjeti mogu biti (i uglavnom jesu) vrlo korisni alati, ako se koriste iz pravih (ambicioznih) motiva.
U natjecateljskom društvu koje je kao kriterij uspjeha u životu postavilo novac teško je ne prijeći granicu visokih ciljeva prema potrazi za savršenstvom.
Iz želje da budemo prihvaćeni, nastojimo biti najbolja verzija sebe. No, standardi „najboljeg“ neprestano se podižu, a mi se gubimo u vječnoj utrci.
U zapadnom društvu izrazita posvećenost poslu (12-satno radno vrijeme…) je poželjna karakteristika. Zbog toga neki sebe pogrešno nazivaju perfekcionistima.
Postoji razlika između osobe koja ne može otići s posla dok sve ne završi (i u tome ne uživa) i osobe koja toliko uživa u onome što radi, da nema osjećaj da radi (pa ostaje dulje).
Perfekcionisti strahuju od osude, stoga nikada ne dovršavaju svoje zadatke. (Ako ne objavim ovaj blog post, nećete me imati zašto kritizirati. – To je razmišljanje perfekcionista).
Definiramo li uspjeh kao rezultat brojnih pokušaja i neuspjeha, vidimo zašto perfekcionisti nisu uspješniji. Naime, neke od karakteristika tog problema su:
„Potrebna je hrabrost da bi se reklo DA odmoru i igri u kulturi u kojoj je izmorenost statusni simbol.“
Perfekcionizam je nerealistična težnja ostvarenju savršenstva. Čim je nešto toliko pretjerano, ukazuje na mogućnost obrambenog mehanizma.
Perfekcionizam nastaje kao odgovor na strah od pokazivanja svojih mana. Iza njega se kriju nesigurnost u sebe, negativna slika o sebi, sram i osjećaj manje vrijednosti. Osoba gradi idealiziranu sliku o sebi koju nastoji usaditi drugima iz straha od odbijanja.
„Ja sam perfekcionist“ = „Ne dopuštam si imati mane. Ne želim da ih itko vidi. Ne smijem pogriješiti. Ako budem savršena, svi će me voljeti. Ako pogriješim, ne vrijedim, nisam dovoljno dobra.“
Nisu svi perfekcionisit jednaki. Neki „moraju“ biti savršeni u jednom području života (npr. fizički izgled), a neki na svim područjima (posao, izgled, obitelj…).
Danas se kroz medije hrani iracionalno vjerovanje da pojedinac treba biti potpuno kompetentan, talentiran, inteligentan i uspješan u svim mogućim pogledima.
Kad govorimo o idealu savršenstva, potrebno je prisjetiti se različitosti u kulturama. Tako se na zapadu ističe individualizam, dok je u nekim istočnim zemljama pokornost i poslušnost pokazatelj savršenstva.
Prema tome možemo zaključiti da je savršenstvo relativan pojam te ga kao takvog ne treba slijepo slijediti.
Kao ljudi skloni smo procjenjivati svoje postupke u prošlosti i zatim ih vrednovati. Ljutimo se na sebe kako smo mogli tako postupiti, zašto nismo bolje, itd.
O ljudskom ponašanju moramo još mnogo istraživati, ali jedno je sigurno: tada smo radili najbolje što smo mogli i znali. Kasnije saznamo za nove, bolje načine, ali u tom trenutku, taj je izbor imao najviše smisla za nas.
U klimi koja je poticajna za razvoj perfekcionizma zaboravili smo da osoba vrijedi samim postojanjem. Baš kao što beba vrijedi samim dolaskom na svijet, bez da išta radi.
Preporuka: Sanja Došen Savatović: Krivica, perfekcionizam i osjećaj griže savjesti
Podcast Sluša-Lica: https://www.youtube.com/channel/UCihFVvNAGGWomC6Q4cIE2xg?