Mentalno zdravlje

“Kako se nositi s neugodnim emocijama?”

Što ako problem kojeg mislimo da imamo uopće nije problem? Što ako smo povjerovali u mit kojeg ne propitkujemo?

Vrijeme čitanja: 8 min
05.02.2021
Ne osjećam se dobro

Poznajete li nekoga tko ima problema s kilogramima, alkoholom, pretjeranim kupovanjem, ili pretjeranim radom?

Što sva ova ponašanja imaju zajedničko? Neumjerenost. A kada je nešto pretjerano, to ukazuje da nešto s druge strane jako nedostaje. Što nam to danas toliko nedostaje?

Što želite u životu? Mnogi na ovo pitanje odgovaraju s „biti sretan“. Ako smo sretni, ispunjavamo cilj.

Ako nismo sretni vjerujemo da s nama nešto nije u redu.

Kao društvo smo apsolutno uvjereni da je normalno (i poželjno) stalno biti sretan. Dapače, to nas uče još kao malu djecu. “Ma ne plači, daj nije to ništa. Ajde, smiješak!”

A ako je biti sretan “normalno” onda je osjećati bilo što drugo “nenormalno”.

Kada emocionalnoj nepismenosti pridružite iluziju savršenstva koji se prikazuje u medijima kao posljedicu dobivate društvo koje se ne zna nositi sa svojim emocijama.

Pogledajte samo društvene mreže, svi su sretni sa svojim savršenim životima, zar ne? “Ako su svi sretni, a ja nisam, znači da nešto sa mnom nije u redu. Ne ide mi. Ne prolazim na ispitu života.

Pojedinac si kreće postavljati pitanja kao da je osnovna premisa od koje kreće “svi su stalno sretni i uspješniji” neupitna i ispravna.

“Odakle ovi neugodni osjećaji? Zašto se osjećam tužno ili ljuto – tko me rastužio ili naljutio?“ Takvim razmišljanjem mi svoje osjećaje pretvaramo u problem. A što svaki problem traži? Svoje rješenje.

Bijeg od neugodnih emocija

To rješenje nalazi se upakirano u prekrasne proizvode na policama drogerija, u hrani, u alkoholu, drogi, pretjeranom radu, ekstremizmu svake vrste. To rješenje doduše često mnogo košta (ili novca ili odnosa), ali „važno je riješiti problem“.

Da bi stvar bila bolja, mi kada kupimo još tu jednu stvar koja nam nije trebala ili pojedemo taj zadnji red čokolade koji nam nije trebao – nakratko se zaista osjetimo bolje. Kao rezultat toga stvaramo si privid sreće.

Nakratko utažiti tugu i biti istinski sretan dva su vrlo različita stanja.

Emocije nisu problem

Što ako su nam prodali priču o sreći kao normalnom stanju? Što ako tražimo rješenje za problem kojeg smo izmislili?

Da pojasnim. Svaka emocija koju čovjek osjeća je u funkciji čovjeka. Sreća je ugodna, dosada potiče kreativnost, strah nas priprema da se zaštitimo, ljutnja nas motivira da se izborimo za sebe, anksioznost (iako nije emocija, javlja se često) nam donosi poruku kako već dulje vrijeme nismo zadovoljni s nečim u životu.

Dakle, svaka emocija ima svoju svrhu, pozitivnu ulogu za nas o čemu sam pisala u tekstu Možemo li kontrolirati kako se osjećamo.

Evo jedan primjer, zamislite da ne postoji strah. Biste li auto koji juri dok vi prelazite pješački prijelaz doživjeli kao opasnost? Ne. To znači da ne biste osjetili strah koji u vašem tijelu potiče lučenje adrenalina i šalje energiju u ekstemitete da možete bježati.

Onda, biste li se odrekli straha ili ipak ne bi?

Ugodne i neugodne emocije

Evo još jedno primjera: tuga. Što mislite, kako bismo znali da smo sretni, kada ne bi postojala suprotnost?

Da se preko zime ne smrzavamo kad ujutro izađemo na posao, bismo li znali koliko je zapravo dobar osjećaj kad stigne proljeće? Koliko je zapravo dobar osjećaj s kaputa, šala i rukavica prijeći na kožnu jaknu?

Sada znamo koliko je to ugodno, pa bismo htjeli da nema onog smrzavanja i oblačenja 10 slojeva. No, da to nismo iskusili, mi bi ugodnost proljeća podrazumijevali. Ne bismo je imali s čime usporediti, a samim time njezina bi vrijednost bila mnogo manja.

Tako je i s izmjenama tuge i sreće. Da je čovjek od davnina stalno sretan, ne bismo izašli iz pećine, jer bi nam bilo dobro.

Zašto da idem istraživati dalje svijet, ako mi je stalno dobro tu gdje jesam?

Frustracija nam je nevjerojatno potrebna u životu. A je li ugodna? Nije. Treba li je se zato riješiti? Nikako.

Frustracija je ta koja nas gura naprijed.

Što bi mogla biti pozitivna uloge tuge? Da bismo pronašli odgovor, moramo se prisjetiti u kojim je situacijama osjećamo. Evo nekoliko primjera. Tugu osjećamo kada netko premine, oboli ili dobije otkaz.

Tuga nam daje prostora i vremena da skupimo snage nastaviti. Daje nam mogućnost da se uskladimo s novim životnim okolnostima. Želite li biti sretni kada izgubite dragu osobu? Sigurna sam da ne, dakle biste li se odrekli tuge?

Uloga neugodnih emocija

Iz svega ovoga čini se da te neugodne emocije ipak jesu važne u našim životima. Ne samo važne, nego prijeko potrebne. A što mi s njima radimo? Nazivamo ih problemima te ih se pokušavamo riješiti.

Osim što ih se ne možemo riješiti, nego se samo polu-uspješno praviti da ne postoje postoji još jedan problem. Polu-uspješno se praviti znači da primjerice odlučimo konzumirati tablete (bez konzultacije s liječnikom) uz koje ćemo zaboraviti da nam je loše.

Nama time ne postaje dobro. Ostaje loše, ali mi to „ne znamo“. No, kada ušutkamo te neugodne emocije, mi ušutkavamo sve emocije. Ne možemo djelomično zatvoriti „kutiju“ – ili je otvorena ili je zatvorena.

Pa je mi, u strahu od boli zatvorimo, a onda time zatvorimo i mogućnost da doživimo životnu radost.

O tome sam pisala u tekstu Čime hraniš emocije.

Ipak sa mnom nešto nije u redu

Ovdje bih se više osvrnula na drugi problem koji u ovoj priči postoji. Recimo da mi ipak i dalje vjerujemo da je sreća životni standard i da s nama nešto nije u redu kad je ne osjećamo.

U tom trenutku naravno idemo potražiti rješenja. Gdje tražimo rješenja? Gore sam navela neka mjesta, a zajednički nazivnik za sva ta mjesta je: izvan sebe. Alkohol – vanjski podražaj, šoping – vanjski, hrana – vanjski, itd.

A podsjetimo se, gdje je ono problem? U nama.

Unutarnji problem pokušavamo riješiti vanjskim rješenjima.

To je kao da hormonalni disbalans pokušavamo uravnotežiti kremicom na licu. Možemo je mazati do preksutra i platiti je 4-znamenkastu cifru, neće pomoći.

No, da je to tako jednostavno, odavno bismo zaključili da to ne pomaže i potražili druga rješenja. Kako to da toliko ustrajemo u tim ponašanjima?

Jedna digresija vezano za ovo je da sam spletom životnih odluka živjela u različitim područjima Hrvatske (od otoka do Slavonije). Gdje god bih provela malo više vremena, od okoline bih čula „ma tu ti ljudi alkohol ne vide kao problem, zato ima toliko alkoholičara. Pio mu je djed, pio je otac, a sada pije on. Ovdje ti je to kultura. Znaš ono kad malo dijete ne može zaspati pa se umoči duda u vino?“

Tom kratkom pričom želim pokazati koliko smo u nekim ponašanjima generacijski uporni. A donosi li alkohol sreću? Ni pojedincu, a ni obitelji.

Alkohol (kao ni drugi “izlazi iz neugodnih emocija”) ne donosi sreću. Alkohol donosi privid da nismo nesretni.

Dakle, zašto onda toliko ustrajemo u tim ponašanjima? Jer donose privid rješenja. Kako?

Samoodrživ problem

Osoba odluči potražiti sreću u alkoholu (a dok čitate vi zamislite neki sebi bliskiji primjer). Kratko zaboravi na sve probleme, no sutra su problemi isti ili veći. Što osoba tada zaključuje? Nisam dovoljno pio (ili jeo, radio, kupovao, radio, mijenjao partnere…). Ne zaključujemo da tražimo rješenje unutarnjeg problema u vanjskom izvoru.

Dugoročan problem leži u tome što neki provedu cijeli život pokušavajući pronaći sreću izvan sebe. Pa kad pokupuju sve što se moglo kupiti, i dalje nisu sretni. Kad pojedu sve što se moglo pojesti, i dalje nisu siti.

Što onda je rješenje?

Rješenje problema leži u tome da problem ni ne postoji. Kako to mislim? Mislim tako da smo povjerovali u veliki mit o stalnoj sreći. Profitabilne industrije ulažu veliki trud u to da ne posumnjamo ni trenutka u to.

Koristite li naš proizvod, živjet ćete sretno do kraja života“ – klasična bajka.

“Uz naš tretman skinite 10kg i vratite samopouzdanje u život.” – ovo čak nije niti bajka, a o tome kako izgraditi samopouzdanje više pročitaj ovdje.

Ako je konstanta sreća laž, što je onda istina?

Istina je da je tuga jednako normalna kao i sreća. Da je nesigurnost jednako prirodna kao i sigurnost. Istina je da nije normalno stalno prštati od sreće.

Potpuno je u redu osjećati svaku emociju koja nam dođe. Nazivati nešto prirodno i ljudsko problemom samo nas dovodi do stvarnog problema.

Zamislite što bi se dogodilo kada ne bismo vjerovali da imamo problem? Ako se sjetimo da kupujemo rješenja problema, onda vidimo da bi tu netko prestao zarađivati, što mu nikako nije u interesu.

Obratite pažnju na pitanja koja postavljamo: „Što se dogodilo, što ti je bilo, zašto nisi dobro, mora postojati neki razlog…“.

Ne prihvaćamo da je razlog nekada jednostavno život. To ne znači da se ne trebamo truditi biti sretni i ispunjeni. Ali upravo u tome i leži kontradiktornost svega.

U trenutku kad prihvatimo emocije koje dođu, ponovno imamo kontrolu nad svojim životom i nad time kako se osjećamo. Tek onda kada prestanemo tražiti brza rješenja za nepostojeće probleme, vratit ćemo se sebi. A tada možda otkrijemo da nas je upravo tu cijelo vrijeme rješenje čekalo.

Tek onda kad prihvatimo da sreća nije normalno stanje stvari imamo priliku uspostaviti kontrolu nad time kako se osjećamo i u konačnici postati istinski sretni.